Imatrikulacija

Sva nježnost ovog svijeta u suzu je pretočena..

Sva radost u marginama sjećanja poprimila je boju tuge..

...u tim momentima covjek zaboravi na razum,zrelost,samodisciplinu.on se doista osjeca kao dijete koje je ostalo bez roditelja,kao siroce u surovom svijetu,nezasticen i usamljen,svjestan da neko ko je uvijek bio tu,vise nikada nece biti,neko ko je bio melem za rane ostavlja nas same sa nasom boli.i u moru ljudi mi smo tako sami. postavili smo zidove,jer niko ne moze osjetiti nasu bol i njen intenzitet,koji nas dovodi do ocaja.nemamo vise snage ni plakati,a to je jedini nacin da podijelimo bol sami sa sobom.jer,kada vec drugi ne mogu osjetiti isto,onda je lakse podijeliti bol sami sa sobom.placuci,pravimo balans izmedju naseg unutarnjeg i vanjskog "ja",koji cesto znaju biti kontradiktorni.ali,ponekada nas nase unutarnje "ja" toliko boli da ga ne mozemo nasminkati osmijehom vanjskog "ja",jednostavno moramo pustiti da iscuri iz nas ta bol u obliku suza.to nam je potrebno kao neka urodjena potreba,kao zrak koji udisemo.to su trenuci kada su emocije isuvise snazne da bi bile potisnute,isuvise velike da  bi bilo sta drugo moglo da se nazire,isuvise stvarne da bi mogle da ne izadju na vidjelo,objedinjujuci sva nasa lica u jedno kompletno lice,skidajuci maske i razmisljanja o nebitnim stvarima.tek tada shvatimo koliko smo vremena izgubili na gluposti i besposlice,koliko smo malo uzivali u onome sto nam je svaki dan bilo pred nosom,koliko je sretnih dana proslo kroz prste kao slatki nektar koji smo pili toliko cesto da smo zaboravili uzivati u njegovoj slatkoci..

...moja bezosjecajnost i lijenost za primjecivanje detalja koje inace primjecujem,zivota koji me okruzuje i daje mi inspiraciju za budjenje emocija u meni,moje potpuno stapanje sa njima i ispoljavanje istih kroz pisanje.Zatim,novi dan,nove emocije i tako unedogled.Raspolozenje koje se mijenja u skladu sa vremenom,vjecno preplitanje svjetlosti i tame,uvijek prisutne emocije u svemu sto primjetim odjednom se transformisalo u nesto drugo,u ravnodusnost i nehajnost,koja je gotovo konstantno prisutna,sa povremenim varijacijama u  vidu podsmijeha,koji proizilazi iz  racionaliziranja stvari. Da li sam to izgubila duh djeteta u sebi,isuvise se prepustajuci razumu i ne dopustajuci vjetru da me ponese u vrtlog i dubine vlastitog emotivnog prozivljavanja,vlastite razigranosti? Da li sam to okamenila,prilagodila se surovosti svakodnevnice koja me okruzuje? Da li sam to pocela gledati svijet drugim ocima,zapazati stvari na drugi nacin,ne pokusavajuci ih uljepsati kako bih se sakrila od realnosti i obojila svoj svijet vedrim bojama? Da li je ovo bolji nacin,ne osjecati svijet,ne davati mu notu vlastite pjesme koja je nerijetko neostvarivi san,iluzija i gledati ga onakvim kakav jeste,i ponajvise-prihvatati stvari onakvima kakve jesu jer nema smisla pokusavati predmetima dati dusu?Ali, zivjeti samo da bi se prezivjelo,biti poput predmeta koji nema dusu,nije li to besmisleno?Jer,imati dusu a zapostavljati je znaci pustiti vjetrove da pusu,igre ostaviti neodigrane..Bojati se koracati bosom nogom po pijesku i svaki dan oblaciti cipele znaci ne osjetiti pijesak cak ni kada je topao i mio..

Svaka minuta nova je bora.

Svaka bora novi je srusen most

ka oblaku vjerovanja u neprolazne sne.

Svaki srusen most je novi nedosanjan san

i probudjena svijest o beskorisnosti snova.

U brzini nasih trcecih koraka

ukradem momenat za stajanje,

mjerenje predjenog puta

i obrisa sto bude nostalgiju.

Suncana polja djetinjstva ostase

kao trag na zemlji,

sto se sve vise ispire kisama realnosti.

I tu je moje mjesto za stajanje.

Tu je moja luka za sjecanje.

Tu,u jedinoj tacki sto stoji,

u moru valova sto se smjenjuju.

Oko mene sivilo,marionete,monotonija,klise..

Potrebno nam je neko novo budjenje,svjeza jutarnja rosa sto ispire bezbojnost sa lica zemlje,nistavilo,zlo,slomljene kristale zapustenih vrijednosti..

Potrebno nam je neko novo Sunce,Sunce sto grijati zna i povratak starih dobrih emocija-ljubavi i privrzenosti.

O,tako silno zudimo za necim sto ni sami nismo u stanju pruziti.

Da li je to bezbojnost obojila nas ili smo mi ti koji ispiru boje?